Živimo u svijetu u kojem stalno jurimo i žurimo. Žurimo na posao, žurimo s posla, žurimo razvoziti djecu i kupiti sve potrebne namjernice za još jedan ručak.

Žurimo na dogovor s prijateljima i na onaj rođendan koji je baš ovaj tjedan.

Žurimo kupovati, žurimo slušati, žurimo se veseliti, žurimo se jesti, žurimo plakati, žurimo šetati kućne ljubimce, žurimo stići na predstavu za koju smo tako davno kupili karte da smo već zaboravili da je upravo večeras…
Žurimo sve obaviti kako bi, NA BRZINU , stigli nešto i za sebe… učiniti.

Živimo u svijetu koji nam omogućava da smo uvijek dostupni, uvijek spremni za još jednu obavezu, za još jedan dogovor između dogovora. Zazvoni naš pametni telefon…i eto ga, još jedna obaveza u tren oka dogovorena.

A između tih žurbi…trebao bi se dešavati… život. Trebali bi stvarati, primjećivati, uživati, puniti baterije kako bi mogli opet stvarati, primjećivati, uživati …i tako redom…

U toj velikoj životnoj užurbanosti, jureći s jedne obaveze na drugu, Ž E L I M O. Jako puno ŽELIMO. Želimo stvari, želimo trenutke, želimo događaje, želimo osjećaje, želimo posjedovati, želimo putovati, želimo se ostvariti, želimo biti sretni…jako puno toga želimo.

I sam životni stil i trendovi nam nameću da puno toga želimo. Stalno su nam pred očima neke nove „sitnice bez kojih nećemo moći“- kako nas upućuju kroz reklame i promidžbu, neki novi trendovi, neke nove „ Must have and do„ situacije.

Ali…nemamo vremena. Nemamo vremena ni mogućnosti sve to ostvariti, sve svoje želje ispuniti, sve trendove slijediti…

Razmišljamo o svim tim svojim obavezama pa o svojim željama, o vremenu…i osjećamo se loše. Jer je tempo takav, da ne možemo stići čak ni sami sebe…

Što izabrati a što odbaciti?

Koju želju ispuniti a koju izbrisati?

A vrijeme ide. Leti.
Da li ste se našli kada u ovakvom scenariju i razmišljanju? Kako se osjećate u tim trenucima? Polet i energija? Inspiracija?

Ne baš, zar ne?

A kažu da smo kreativna bića… da smo ovdje kako bi mogli stvarati i ostvariti se.
Kako i koliko se stvarno možemo ostvariti u tom užurbanom tempu života?
Da…postavljaljm puno pitanja. Bez pitanja nema ni kreativnog razmišljanja, mogućnosti i odluka.

Vjerujem da je iz nekog razloga ovaj užurbani svijet baš toliko užarban kako ne bi imali prilike i vremena razmišljati…kreativno razmišljati.

Kako ne bi imali vremena stati…oslušnuti…gledati..primijetiti..odlučiti. Ono što mi stvarno želimo, ono što mi stvarno jesmo.

Kako ne bi imali vremena stvarati i ostvariti se. Jer onda smo svoji, onda nas ništa ne može omesti i usmjeravati osim naše inspiracije i motivacije.
Dobra vijest je da sada kada to znamo, možemo BIRATI.

Odlučiti stati na trenutak.
Usporiti.

Dogovoriti koji termin manje, isključiti telefon na par minuta, pola sata, sat.
Napraviti mjesta za sebe i svoje misli.

Napraviti mjesta za…ništa. Za slobodan prostor, slobodan trenutak u kojem ćemo samo … biti.

U kojem ćemo samo…dopustiti.
U kojem ćemo samo…gledati. Gledati svijet oko sebe.

I znate što, možemo se igrati. Umjesto očimo, pogledajmo svijet oko sebe … srcem.

Da, i to se može. Iznenaditi ćemo se što ćemo vidjeti. Koju energiju osjetiti. Kakvu inspiraciju dobiti.

Znamo kako se osjećamo u užurbanom svijetu u kojem živimo.
Testirajmo kako se osjećamo kada napravimo mjesta.

Usporimo.
Osjetimo što će se dogoditi.

Veseliti će me ako ćete nam javiti i podijeliti s nama.

Da li je sporije…brže.
Jer vjerujem da trebamo usporiti, kako bi ubrzali.

Kako bi imali priliku OSTVARTI ono što želimo, umjesto da SAMO želimo. Kako bi imali priliku primijetiti ljepotu života oko sebe i biti zahvalni na tome, kako bi imali priliku dati ono što nosimo u sebi i time ovaj svijet učiniti još malo ljepšim i toplijim mjestom za svih nas.

Da, da, vjerujem da je sporije brže…

A Vi? Usudite li se probati?