Sa određenim proživljenim godinama života a samim time i iskustva, mijenjaš svoj sustav uvjerenja, vrijednosti i prioriteta. Kada bih pogledala sebe prije cca 20.g., iako u mnogočemu sličnih stavova kao i danas, usudila bih se reći da se moj sustav vrijednosti, prioriteta i ponašanja dosta i promijenio. Mislim da je i prirodno da se mijenjamo. Ako je sve u pokretu, tako je i s nama. Jedina je razlika  u kojem se smjeru krećemo.

Kad nismo spremni na promijene, ne stojimo na mjestu, već se krećemo u suprotnom smjeru od onoga kojeg stvarno želimo.

Partnerska ljubav i odnos je vječita tema.

Promatram svijet oko sebe i često osjećam i vidim sasvim neku drugu sliku.

Čitam izjave,  komentare, mišljenja i stavove.  I ne mogu ignorirati ono što pri tom osjećam. Iako svijet prema vani vrišti “single”, “ne treba meni nitko”, “ja ovo” i “Ja ono”…ono što ja osjećam i vidim je vibra usamljenosti i otuđenja među ljudima. Slušam “isprike” i vidim “maske”. I znam da je to posljedica straha.

No, to je nešto što svatko od nas treba sam nadvladati.

Idemo dalje.

Vjerujem da je naše prirodno stanje imati partnera.  Kada jesmo jer želimo a ne moramo, to je najljepša vibra koju imamo. I najljepše što možemo dati jedan drugom.

Šta je potrebno?

Vječito pitanje. Što je temelj dobrog i kvalitetnog odnosa? Obzirom da imam koju godinu života,  tu su i proživljena iskustva na području partnerskih odnosa. Nije bitno da li smo rastavljeni, odvojeni, u braku koji ne štima ili nekoj drugoj nama poznatoj varijanti. Svi smo doživjeli iskustva koja su nas povrijedila. Koja su poljuljala onu maštovitu definiciju ljubavi i odnosa.

ALI… isto tako, upravo ta iskustva su nas izgradila u osobe koje danas jesmo. Koje su bile spremne, učiti, mijenjati se, usvajati nove vrijednosti i postavljati drugačije prioritete.

Mislim da svi koji žive ostvarene partnerske odnosi razumiju taj proces i sigurna sam da će reći da je do promjene došlo kada su sami sebe promijenili, prihvatili i dopustili. Kada su energiju koju su davali drugima preusmjerili na otkrivanje svojeg unutarnjeg sustava.

I naravno, primjenjivanje i mijenjanje sebe i svega onoga što nam ne služi.

Da li sam ikada bila spremna odustati od ljubavi?  Nisam.

Da li sam ikada bila spremna odustati od svojih snova i vizije zajedništva? Nisam.

Da li sam  spremna mijenjati sebe nakon proživljenih iskustava kako bih imala priliku doživjeti i živjeti ono što vjerujem da ljubav i odnos je? Jesam.

Šta je OUT a šta INN?

Nešto definitivno ne štima u tom našem muško-ženskom svijetu. S jedne strane slušam dame kako se žale da ne mogu naći g. Pravog. Ne znaju gdje i kako. Jer su svi ovakvi ili onakvi. S druge strane slušam Gospodu s istim problemom. Nigdje one prave tople i nježne žene.  Ako je to ono što vjerujemo, hranimo i njegujemo, to je naša istina.

Zaključujem da su tu i prava gospoda i prave dame, ako se tako mogu izraziti.

Možda je potrebno malo “izbrusiti”, malo otpustiti, malo dopustiti…

Kritiziranje je definitivno OUT. Očekivanje je definitivno OUT. Postavljanje sebe u poziciju “Meni treba netko nešto dati da bih bio ili bila…” je definitivno OUT. O da,  i prosuđivanje je jako jako OUT!

Pa šta onda ostaje?