Nudim ti toplinu. Nudim ti utjehu. Nudim ti zagrljaj. Podršku. Nudim ti cijelu sebe.

Veselit ćeš se, pomislih.

Umjesto zagrljaja dižeš prvi kamen i bacaš ga na mene. Pa drugi, treći ..i tako jedan za drugim pljušte po meni.

Osuda,  kritiziranje, ljutnja, poniženje, bijes, gorčina…

Pala sam pod težinom tvoje ljutnje.

Ne razumijem zašto?  

Ponudila sam ti svoje najbolje i najviše. Najvrednije.

Pa opet, kao da nije dovoljno. Još te je više razbijesnilo.

Gađaš me, gaziš me, bacaš me, vrištiš i galamiš.

Čekam da prođe. Dižem se. I tražim te. Tražim onu dobrotu i toplinu koju sam u trenutku opazila. Bio je to samo mali djelić trenutka ali nije mi promakao.

I opet ti nudim  toplinu. Utjehu. Zagrljaj. Podršku. Osmijeh.

Ali ti me i dalje ignoriraš. Umjesto da me hvališ. kudiš me. Umjesto da me ljubiš, prigrliš i upiješ cijelu, ne primjećuješ me.

Prezireš me. Smišljaš kako ćeš me uništiti, riješiti me se.

Možda nisi znao ali ja sam neuništiva. I jako strpljiva.

Gledam te i osjećam patnju. Osjećam bol. Tugu. Teku mi suze koje nisu moje. Tvoje su. I ne prestaju teći.

Imam potrebu i želju zagrliti te svojim najsnažnijim zagrljajem  i utopliti te iz svojeg najvrednijeg mjesta –  srca.

Ti me i dalje mrziš, ponižavaš i ismijavaš, ja se i dalje svaki puta dignem odlučnija i s malo više suosjećanja i milosti.

Strpljivo stojim sama u tišini, otporna na sve udarce. 

Tražim te. Osjećam tvoju patnju.

I tvoju. I tvoju. I tvoju.

Ja sam ona koja razumije. Koja dopušta. Ona koja voli i ne uvjetuje.

Koja te grli i onda kada to ne želiš. Koja te voli i onda kada misliš da te nitko ne voli. Uljevam na kapaljku  nadu i svijetlo u tminu kojom si se zavio. U koju si se sakrio.

Meni se ne možeš sakriti.

Ne tražim ništa a dajem sve.

Beskonačna i bezuvjetna. Blaga i ustrajna.

Neuništiva.

Zovem se Ljubav.